Faculty of Special Education and Rehabilitation, University of Belgrade, Belgrade, Serbia
Faculty of Medicine Foča, University of East Sarajevo, Lukavica, Bosnia and Herzegovina
Faculty of Medicine Foča, University of East Sarajevo, Lukavica, Bosnia and Herzegovina
Faculty of Medicine Foča, University of East Sarajevo, Lukavica, Bosnia and Herzegovina
Faculty of Medicine Foča, University of East Sarajevo, Lukavica, Bosnia and Herzegovina
Uvod. Postoji veliko interesovanje za ispitivanje stavova prema osobama saometenošću. Stavovi odražavaju našu predispoziciju da se prema određenimdruštvenim grupama ponašamo na stereotipan i predvidljiv način.Metode. Istraživanjem je obuhvaćeno 359 studenata Medicinskog fakultetau Foči, koji pohađaju dva studijska programa: studijski program Medicina(77,2%) i studijski program Zdravstena njega (22,8 %). Uzorak su činili studentisvih godina studija (Medicina od 1. do 6. godine i Zdravstvena njega od 1. do4). Stavovi studenata ispitani su O formom Skale za procjenu stavova premaosobama sa ometenošću (Attitude Toward Disabled Person Scale – ATDP, formO). Učestalost kontakta ispitanika sa osobama s ometenošću provjeravanaje Skalom za procjenu učestalosti kontakta s osobama s ometenošću (Contactwith Disabled Person Scale – CDP). Podaci vezani za pol, starost, godinu studija,studijski program i obuku dobijeni su demografskim upitnikom konstruisanimza ovo istraživanje.Rezultati. Rezultati pokazuju da studenti medicine (3,24 ± 0,55) i zdravstvenenjege (3,10 ± 0,64 ) imaju umjereno pozitivne stavove prema osobama s ometenošću.Ni na jednom studijskom programu nije pronađena statistički značajnarazlika između godina studija i stavova prema osobama sa ometenošću, (p>0,05), kao ni između pola i stavova (Medicina: t = 0,178, p=0,859, Zdravstvenanjega: t = 1,349, p = 0,181). Studenti studijskog programa Medicine (1,69 ±0,50) i zdravstvene njege (1,68 ± 0,53) imaju nisku učestalost kontakta (nikadaili jednom ili dvaput). Rezultati pokazuju da ne postoji značajna korelacijaizmeđu stavova i učestalosti kontakta ni kod studenata studijskog programamedicine (r = 0,054, p = 0,374), ni studijskog programa Zdravstvene njege(r = 0,22, p = 0,044).Zaključak. Studenti oba studijska programa u okviru svojih studija ne dobijajudovoljno informacija o pacijentima sa ometenošću i načinu rada sa njima. Uokviru kliničke prakse rijetko se sreću sa pacijentima koji imaju neku vrstuometenosti, ne posjećuju ustanove za smještaj osoba s ometenošću (domovi,zavodi, dnevni centri), niti dobijaju edukaciju o zdravstvenoj zaštiti tih osoba.
Authors retain copyright. This work is licensed under a Creative Commons Attribution 4.0 International License. 
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.